apologies for the following article on Radovan Karadjics' Religious thought being in Serbian, but I don't have an English copy of the interview:
RELIGIOZNOST RADOVANA KARADŽIĆA
Malo je ljudi koji su tako brzo stigli iz anonimnosti lokalnog psihijatra do svjetski poznatog imena, kojeg su sljedbenici obožavali a ostali prezirali, kao Å¡to je poÅ¡lo za rukom Radovanu Karadžiću. Njegovi sljedbenici ga pozdravljaju kao voÄ‘u odluÄÂÂÂnog da sprovede u djelo težnje bosanskih Srba da ujedine sve Srbe u jednu državu. Njegovi brojni protivnici smatraju ga jednim od najvećih ratnih zloÄÂÂÂinaca u ovom stoljeću. Ovakav publicitet pokrenuo je interes za njegov privatan život, za njegovu karijeru psihijatra (kao i za njegovu vlastitu psihu), za njegovo pjesniÄÂÂÂko stvaralaÅ¡tvo (objavio je nekoliko knjiga pjesama), i za većinu njegovih stavova iz domena politike, meÄ‘unarodnih odnosa i vojnih pitanja. Ali, praktiÄÂÂÂno niÅ¡ta nije bilo poznato o njegovoj vjeri.
KonaÄÂÂÂno, neke ÄÂÂÂinjenice su se pojavile u intervjuu koji je Karadžić dao neidentifikovanom novinaru službenog mjeseÄÂÂÂnika Mitropolije Srpske pravoslavne crkve na Cetinju Svetigora (Vaskrsenje šćućurene duÅ¡e, mart 1995, br. 35-36, str. 14-23). Neki nauÄÂÂÂnici će možda kasnije vrÅ¡iti detaljnije analize Karadžićeve stvarne umjesto tobožnje pobožnosti, ali ovaj ÄÂÂÂlanak iznosi barem njegove vlastite pretenzije.
Ovaj intervju zapoÄÂÂÂinje izjavom da je on trideset ÄÂÂÂetiri godine posmatrao u Sarajevu i njegovoj okolini (za koje on tvrdi da su bili u potpunosti srpski) srpske duÅ¡e koje su bile u izgnanstvu i ÄÂÂÂuÄÂÂÂale negdje u dnu ÄÂÂÂovjeka. Posmatrao je Srbe koji su se povlaÄÂÂÂili u dubinu svoje prave prirode i koji su patili zbog svog svakodnevnog javnog ponaÅ¡anja koje je toliko bilo suprotno njihovom unutraÅ¡njem iskustvu. Ipak, kaže on, bosanski Srbi bili su hrabriji u sprovoÄ‘enju svojih religijskih obreda, a posebno sahrana. Karadžić tvrdi da su vlastodrÅ¡ci bili potplatili neke Srbe da drže svoje sunarodnike u pokornosti i potÄÂÂÂinjenom položaju.
U 1975. ili 1976., produžava Karadžić, on i još jedan poznati Srbin nosili su badnjak glavnom sarajevskom ulicom na Božić. To je doživljeno kao "drama", a na klinici je proglašeno aktom bezobrazluka.
Novinar je zatim upitao: "Moramo, dakle, shvatiti da je komunizam bio samo maska za islamizaciju?" Karadžić je odgovorio: "Apsolutno taÄÂÂÂno. Nesrpski narodi koristili su komunizam da bi održavali Srbe u potÄÂÂÂinjenom položaju, dok su promovirani nacionalni i vjerski programi rimokatoliÄÂÂÂke crkve i islama." Nadalje, on kaže da procenat ateista nije bio veći meÄ‘u Srbima, ali to se manifestovalo zato Å¡to su "Srbi mogli biti posvećeni svom Bogu i svojoj vlastitoj duÅ¡i iskljuÄÂÂÂivo u svojim domovima i svojoj samoći".
Nakon toga Karadžić raspravlja o sudbini Muslimana (tj. BoÅ¡njaka) koji sebe smatraju Srbima po nacionalnosti. Karadžić tvrdi da su izgubljeni ili "promaÅ¡eni" Srbi oni koji su imali veći religijski interes i koji su preÅ¡li na islam, dok oni koji su zadržali kolektivnu svijest o srpskoj proÅ¡losti funkcioniÅ¡u kao Srbi ÄÂÂÂija je familija preobraćena u muslimane. PoÅ¡to ovi nemaju pravoslavnu duhovnost, imaju zato "pravoslavni bol pred Bogom". "Jasno je da je put spasenja za Srbe muslimanske vjere povratak u pravoslavlje. Ja to govorim potpuno odgovorno; ja znam da ne može svako ÄÂÂÂiniti ovo ili ono i da to nije lako, ali ja znam da je to jedini put da se prevaziÄ‘e dualizam u njihovoj duÅ¡i. Oni su bili privremeno — Å¡ta znaÄÂÂÂi nekoliko stotina godina u poreÄ‘enju sa vjeÄÂÂÂnošću — u drugoj vjeri, bilo zbog pritiska okupatora, bilo zbog liÄÂÂÂnog komfora... Å¡to ne znaÄÂÂÂi da oni nemaju u sebi mnogo srpskog, kršćanskog i pravoslavnog. Po onome kako sada stvari stoje oni neće biti ni Muslimani ni Srbi." Zatim Karadžić otkriva svoje planove za sve bosanske Muslimane:
"Stoga, ja smatram da će se srpski narod u potpunosti oporaviti tek onda kada većina svih njih — ja govorim u narodnosnom smislu — ukljuÄÂÂÂujući i Srbe islamske vjere, izlijeÄÂÂÂe svoje duÅ¡e i uÄ‘u u jedinstvenost svog bića. Ovo se, naravno, ne smije i ne može desiti pod prinudom."
Karadžić produžava sa tvrdnjom da je bilo prelazaka muslimana na pravoslavlje prije i za vrijeme rata, ali da pravoslavni sveÅ¡tenici nisu željeli da ih krste za vrijeme rata, pa su tako neki morali putovati daleko, na primjer u NjemaÄÂÂÂku, da bi se pokrstili, a zatim vratili u Bosnu.
Neki od tih konvertita, nakon što su postali lojalni Srbi i pravoslavci, nalaze se sada blizu vrha rukovodstva bosanskih Srba. Zatim je Karadžić otkrio da je patrijarh Pavle I blagoslovio osnivanje fondacije "Sveti Jovan Krstitelj" koja će raditi na kristijanizaciji Srba i svih drugih koji to žele.
Upitan o svojoj vlastitoj ulozi u "nacionalnom preporodu" Srba, Karadžić je skromno negirao bilo kakvu svoju ulogu i ulogu svoje stranke, osim Å¡to su obnovili slobodu naroda i odstranili barijere, tako da su "duhovnost naroda i pravoslavna duhovnost poÄÂÂÂele teći sasvim prirodno, kao rijeka koju ne može zaustaviti niko osim Boga a, naravno, Bog to ne želi uÄÂÂÂiniti zato Å¡to Bog stoji iza toga".
Karadžić tvrdi da oni, sa politiÄÂÂÂkog stanoviÅ¡ta, mogu biti ponosni jer su obnovili slobodu naroda, "sve drugo je Božije djelo. I Bog nam je vjerovatno podario slobodu poÅ¡to nas je on uÄÂÂÂio Å¡ta treba ÄÂÂÂiniti, a Sveti duh nam je Å¡aptao Å¡ta bi trebalo govoriti, u Å¡to sam posebno uvjeren poÅ¡to sam ÄÂÂÂesto iÅ¡ao na skupove bez pripremljenog koncepta — ustvari tako je bilo uvijek, sa izuzetkom tri ili ÄÂÂÂetiri znaÄÂÂÂajna historijska skupa — i ja sam uvijek slijedio JevanÄ‘elje: Ne brini o tome Å¡ta ćeÅ¡ reći. Sam Duh će ti kazati Å¡ta moraÅ¡ reći".
Karadžić je zatim ustvrdio da je postojala namjera da se Srbi drže u pokornosti uz pomoć varke zvane "bratstvo i jedinstvo". Sada, oni Srbi, koji su bili žrtve titoistiÄÂÂÂke propagande, najvatrenije podržavaju srpsku transformaciju. Psihijatar Karadžić objaÅ¡njava kako je to sasvim razumljivo, poÅ¡to su oni najviÅ¡e ljuti jer su bili i najviÅ¡e prevareni. On je podvukao da su ÄÂÂÂetniÄÂÂÂko ponaÅ¡anje (agresivni nacionalisti) najviÅ¡e ispoljavala djeca Titovih partizana.
U vezi sa rimikatolicima, posebno Hrvatima, on smatra da su oni bili veoma mudri kada su svoj poraz u Prvom svjetskom ratu pretvorili u dobitak. Oni su prigrlili Srbe da bi odmah zatim poželjeli da rasture zemlju, uzimajući sa sobom sve ono Å¡to su Srbi osvojili u ratu. Isto se desilo i u Drugom svjetskom ratu. "I ovaj (sadaÅ¡nji) rat bio je koncipiran na isti naÄÂÂÂin. Ta politika je stigla pod istim zastavama, istim amblemima i grbovima, istom retorikom, istim željama i aspiracijama, ali Bog je ovaj put uÄÂÂÂinio da ne budemo pogreÅ¡no voÄ‘eni, i da budemo spremni."
Na pitanje kako se tradicionalni neprijatelji Srbi-ÄÂÂÂetnici i Srbi-partizani mogu ponovo ujediniti, Karadžić se opredijelio za pravoslavni odgovor u vidu "pokajanja" i "pomirenja". Pokajanje ne treba biti javno, ali ako se svako pokaje u svom srcu, podjela na ÄÂÂÂetnike i partizane ostaće samo u vicevima i Å¡alama.
Karadžić je takoÄ‘e kazao da su bosanski Srbi sada svjesni svoje historijske uloge predvodnika preporoda ne samo Srba već, ÄÂÂÂak, i Rusa. "Mi smo ÄÂÂÂvrsto uvjereni da smo na pravom Božijem putu i da će ovaj narod platiti svoj dug prema srpstvu i pravoslavlju. Svoje smrti, panje i izdržljivost mi prihvatamo kao Božiju milost i dar sudbine da sve ovo ostvarimo i, ako nam Bog dozvoli, da spasimo Srbiju i Crnu Goru od razaranja."
Karadžić vjeruje da je krajnje vrijeme da se bosanski Srbi upoznaju sa svojim pravoslavnim nasljeÄ‘em i da se poÄÂÂÂnu ponositi njime, Å¡to je ranije bilo potiskivano. "Mi treba da radimo na tome da se svaki Srbin upozna sa detaljima svoje vjere i posebno sa tim Å¡ta znaÄÂÂÂi Božiji hram." Svako odvajanje od srpstva vodi nestanku nacije. Karadžić vjeruje da je isti sluÄÂÂÂaj i sa trenutnim pokuÅ¡ajima proglaÅ¡enja autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve i da odvajanje Makedonije od Srbije ugrožava opstanak Makedonije.
"Njihov spas je u povratku u srpski narodni korpus, a ako oni žele u federaciju, mogu ostati suverena država unutar konfederacije. To bi ih spasilo i pomirilo sa Srbima i Grcima i održalo mitsku osovinu Atina-Beograd preko Skoplja. To bi bilo pravo rješenje."
Karadžić sebe vidi kao branitelja "našeg plemena i naše crkve, a Bog zna da smo koristili upravo onoliko sile koliko je bilo potrebno". O svojoj historijskoj ulozi i odgovornosti, on kaže:
"Bog mi je ukazao milost da mogu uÄÂÂÂiniti u svom životu neÅ¡to znaÄÂÂÂajno, toliko znaÄÂÂÂajno da mislim da je bilo vrijedno roditi se, živjeti i umrijeti, da bih pomogao svom narodu... Bog mi je dao dobro zdravlje... TeÅ¡ko je donijeti odluku — zato sam pitao mnoge ljude pa ÄÂÂÂak i djecu i, Å¡to je joÅ¡ važnije, pitali smo crkvu. Nijedna važna odluka nije bila doneÅ¡ena bez crkve.
Karadžić je odbio optužbe koje su stizale iz Srbije da su bosanski Srbi klerikalci, govoreći da Pravoslavna crkva naprosto ne može biti klerikalistiÄÂÂÂka, već je blagoslovena time Å¡to ima izvanrednog mitropolita (vjerovatno misli na ÄÂÂÂvrstorukaÅ¡a Amfilohija Radovića) i episkopa (npr. takode ÄÂÂÂvrstorukaÅ¡a Atanasija Jeftića), koji ne nameću svoje poglede, već ÄÂÂÂekaju da budu pitani. PoÅ¡to su Srbi vijekovima patili za pravoslavlje, pravoslavlje je sada njihova odbrana i put spasenja. Crkva je uz Srbe.
Karadžić tvrdi da upravo njihovi neprijatelji u Hrvatskoj i Bosni vode Srbe ka "potpunoj obnovi srpske imperije, obnovi srpske države, takva je Božija volja". "Ja sam ubijeÄ‘en da će mi Bog pokazati koji put da izaberem i Å¡ta da ÄÂÂÂinim. A to će, naravno, biti dobro, osim ako ja ne unesem neke svoje vlastite ljudske ideje."
Ni pod kakvim okolnostima oni se neće saglasiti sa gašenjem Republike Srpske, osim ako se ne radi o spajanju sa Srbijom, što prestavlja Karadžićev cilj i uvjerenje da će se desiti prije ili kasnije.
Zatim se Karadžić pridružuje stavu novinara da Srpska pravoslavna crkva treba da igra istu ulogu kao crkva u GrÄÂÂÂkoj i da se treba vratiti julijanskom kalendaru, da bi se napravila razlika u odnosu na zapadne kršćane. On je, takoÄ‘e, izjavio da su djeca oduÅ¡evljena uvoÄ‘enjem vjerske nastave — pravoslavnog katehizma — u Å¡kole. A roditelji, koji imaju malo znanja o vjeri, kažu da je to jedini Å¡kolski predmet u kojem oni ne mogu pomoći svojoj djeci.
Karadžić je zavrÅ¡io intervju rijeÄÂÂÂima: "Mi želimo izljeÄÂÂÂenje i samo izljeÄÂÂÂenje, a ono zahtijeva jedinstvenost. Jedinstva nema bez ujedinjenja duhovnog i svjetovnog."
Može li se vjerovati Karadžiću? Sudeći po njegovim izjavama o namjerama prema muslimanima i o ujedinjenju svih Srba u jednu državu, izgleda da je odgovor potvrdan. Kada su u pitanju njegove izjave o vlastitoj religioznosti i božanskom usmjeravanju, samo on i Bog znaju odgovor. Lord Dejvid Oven (David Owen), pregovaraÄ Evropske zajednice, koji se susretao sa Karadžićem u brojnim prilikama, na pitanje holandskog novinara da li on vjeruje Karadžiću, jednostavno je odgovorio: "Ne." Neka, dakle, sami ÄÂÂÂitaoci odluÄÂÂÂe da li će vjerovati Karadžićevim izjavama ili ne.
Medutim, autora ne okupira u tolikoj mjeri dilema vjerovati Karadžiću ili ne u vezi sa njegovim vjerskim izjavama, koliko pitanje kako jedna službena publikacija Srpske pravoslavne crkve kao Svetigora može voditi intervju na takav naÄÂÂÂin da navodi Karadžića da daje provokativne i prijeteće etnoreligiozne izjave (iako mu i nije trebalo posebno sufliranje) i kako to da izdavaÄ nigdje ne navede bilo kakvu ogradu od iznesenih stavova. Naprotiv, i ostali ÄÂÂÂlanci u Svetigori su podjednako ekstremni. OÄÂÂÂito je da postoji opasnost od pravoslavnog fundamentalizma i militantnosti koji se obiÄÂÂÂno ne otkrivaju ekumenskim posjetiocima. Smatram da matici pravoslavnih vjernika i ostalim vjerskim zajednicama treba ukazati na porast ovakve militantnosti unutar pravoslavnih crkava.
